Ladislav Prežigalo – književni doprinos festivalu
Ladislav Prežigalo rođen je 1948. godine u Hrvatskom zagorju (Selno pored Krapinskih Toplica) kao šesto dijete roditelja Lacka i Barbare Prežigalo. Osnovnu školu završava u Selnom i Krapinskim toplicama, a godine 1963. odlazi na školovanje u Zagreb, gdje se nakon završetka Tehničke škole (1967.) i zapošljava. Uz rad i druge obiteljske i društvene obaveze, 1977. diplomira na Fakultetu za vanjsku trgovinu, a 1986. završava postdiplomski studij Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Njegove pjesme su slike naše svakidašnjice, probuđena sanja i nedokučiva mašta u kojima osjeća nemir okrutne zbilje i želju da riječima oživi nadu, a osmijehom razveseli htijenja u ljubavi sretnijih vidika. On ne mijenja uvjerenja niti slobodu misli, ali živi za sreću, kojom napaja strpljenje i povjerenje radoznalog putovanja i proživljava bol, jad i tugu u borbi s taštinom, pohotom, samoćom… koje društvene razlike pretvaraju u ratovanje siromašnih i poniženih s okrutnim moćnicima našeg vremena. Uz liriku, piše i za kazalište, opisujući život ljudi s kojima živi, kao vrijeme koje bi što prije trebalo zaboraviti ili barem upamtiti da se u budućnosti nikad ne ponovi. Kako i sam kaže: »Ljudi se najradije smiju istini«, zbog čega su sve kazališne priče prožete humorom, satirom ili sarkazmom. Napisao je za kazalište monodrame: “Udovica”, “Političar”, mjuzikl “Crna kuća”, muzičke drame “Kako da ti snenoj kažem zbogom” i “Idi, pa vidi”. Velik broj pjesama je uglazbljen u interpretaciji naših poznatih glazbenih umjetnika. Prežigalo piše u stihu, a preko 7700 pjesama govori o osebunosti i trajnoj inspiraciji pjesnika današnjice kojem je uvijek okosnica čovjek, njegov put i njegov odabir života. Član je Hrvatskozagorskoga književnog društva i Društva hrvatskih književnika. Supokretač je Glumačkog festivala u Krapini i počasni član KU “GfuK”.
Ovdje donosimo nekoliko Prežigalovih osvrta na prošle festivale kao i mali odabir njegove poezije.
________________________________________________________________________________
15 godina
Prošlo je 15 godina od kada su tajanstvene zidine naše Krapine osluhnule glas prijatelja, glas dobre volje, glas zajedništva i glas povjerenja iz domovine glumaca-kazališta.
Ako je kazalište domovina glumaca čija putovnica vrijedi u čitavom svijetu, onda je Glumački festival kroz 15 godina uzajamnog druženja pružio posjetiteljima i glumcima mjesto za razgovor, mjesto za razmišljanje, mjesto za smijeh, mjesto za pokoju suzu i mjesto za riječi, one koje ponekad najrađe ne bi htjeli čuti i sve bez putovnice, samo sa stiskom povjerenja, nadom u ljepotu i uvjerenjem da smo postali svijet koji nam donose glumaci na pozornici.
Trenutak je da se prisjetimo, početničkog nesnalaženja, kreativne napetosti, umornih nesanica, dozivanja sreće, prešućenih trema, nesebične pomoći i utješnih riječi organizatora i glumaca u ozračju beskrajnog vjerovanja u kojem bi svaka duša željela odsanjati svoje najljepše snove.
Kako se zahvaliti našim prijateljima razigranih pozornica, nepredvidivim pjesnicima, nadahnutim glazbenicima, plesačima, izuzetnoj volji i trudu organizatora i svim dragim volonterima koji su Festivalu udahnuli šarm ljepote na zadovoljstvo svih sudionika?
Hvala vam, bili ste predivni i bez vas ne bi stigli do 15 godina, jer 15 godina je ponekad za sreću premalo, za tugu previše, a za život vrijedno i dostojno ljubavi i sreće.
Da, 15 lijepih godina u kojima su djeca postala srednjoškolci, srednjoškolci roditelji, majke postale bake, očevi djedovi, a vrijeme je dobilo koju sijedu ili neku boru više i sve na istom putu ostvarenja i prenošenja ljudskih vrijednosti na ovu našu pozornicu, pozornicu života.
Mudraci su rekli da je brojka 15 sretan broj osobito sklon događanjima na pozornici, umjetničkom stvaralaštvu kao što su gluma, pisanje, glazba, dizajn…
Proslavimo 15. rođendan GFUK-a i zaželimo mu dugi život u naručju Krapine i Hrvatskog zagorja s kajem u duši i bajkom na dlanu!
Ladislav Prežigalo, 2022.
________________________________________________________________________________
Vječnost glume
Čovjek zaboravi, ako ne živi sa sjećanjem, ako svakodnevno ne obogaćuje maštu ljepotom življenja, ako ne zapisuje i ono što bi najradije poklonio prošlosti, ako ne čuje i ne vidi svoju radost ili tugu u ogledalu istine, pamćenja i podsjećanja…Čovjek je uvijek znao, da ne zna i zato je zapisivao osjećanja u pjesme, pisma, romane, ne da ih čuva za sebe, već da obogati srećom svoju okolinu li razoruža tugu i nevjericu umornog života. Zbog briga, tereta želja, putova bez cilja, lutanja kroz vrijeme, čovjek je tražio objašnjenja i razloge svojeg položaja, zbog prijetećih poteškoća ili prevelikog ushićenja malo je toga usmjerio ovjenčanim stazama ljubavi i zato je u pomoć pozvao glumca…glumca koji je stvarnosti dao ime, koji je ljubavlju okitio dom, koji je životu dao vjernost, a tuzi utjehu i nadu.
Glumci nam vraćaju zaborave, podsjećaju na razloge i motive života, bude i potištena osjećanja u duši, povjerenjem oplemenjuju prijateljstva i čuvaju tajne snova i maštanja ljubavne vječnosti za budućnost naših šarolikih želja i htijenja.
Kako je lijepo opet biti s glumcima u Krapini u Hrvatskom Zagorju, slušati riječi vrijednih, dragih i radišnih Zagoraca na pozornici nemirnih potočića mukom okupanih brežuljaka i šapatu zadovoljnog doma, kako s veseljem dočekuju nove poruke, priče i dogodovštine u izvedbi glumaca, pripremljene za ovaj 12. Gfuk u Krapini i 10. Gfuk po Zagorju.
Nikako ne smijemo zaboraviti uloženi trud, razumijevanje i svestranu pomoć Grada Krapine u organizaciji Glumačkog festivala kao i veliku podršku i ljubav prema Festivalu gradova i općina Hrvatskog Zagorja, posebno onih koji su s nama stvarali priču o kazališnoj umjetnosti i približavanju duše kazališta gledatelju od samog početka, kada je to bilo i najpotrebnije…hvala!
Zahvaljujem svima koji u Glumačkom festivalu prepoznaju svetkovinu kazališne umjetnosti i potrebu razgovora glumca i gledatelja u stvaranju sretnije i plemenitije i uspješnije sutrašnjice.
Hvala gledateljima, sponzorima i donatorima bez kojih nikada neće, ni ne može biti kazališta.
Vi ste pokretači, razlog, vjera, ljubav, život zbog kojih se sve rađa…vjerujem, jednoga dana i Kazalište ovdje u Hrvatskom zagorju.
Ladislav Prežigalo, 2019.
________________________________________________________________________________
10 godina neraskidive veze između glumca i gledatelja
Još uvijek osjećam onu neizvjesnost i tremu neiskustva koju smo proživljavali u prvom doživljaju rođenja GFUK-a na pozornici, ovdje među Vama u Krapini. A od tada je prošlo 10 godina i još uvijek osjećamo onu istu neizvjesnost, tremu i žar koji je prerastao u način života i htijenja svih dragih ljudi, ljubitelja kazališne umjetnosti.
Poštovane prijateljice i prijatelji, oduvijek je čovjek nosio u sebi ljubav, sreću, istinu ili tugu, ponekad začinjenu nimalo lakom svakodnevicom života i bio je sretan kada su ga glumci podsjetili na ono što bi najradije zaboravio, na tragove koje nije pronašao, na osjećanja koja je skrivao duboko u duši. Oduvijek je čovjek bio čovjek: mislilac, stvaratelj, gubitnik, pobjednik i glumac. Da, glumac. I to je razlog zbog čega čovjek u glumcu vidi sebe, zbog čega mu se smije, plače i plješće. Zar Vam se ne čini, da je Zagorje, kajkavsko područje „Lijepe naše“, najljepša pozornica kazališne umjetnosti, jer svojom srdačnošću prirode i maštanjem vrijednih zagorskih ljudi, budi osjećanja iskrenog poštovanja prema životu koji zajednički stvara sa svojom sudbinom.
I zaista, sve pozornice u proteklih deset godina GFUK-a bile su poprište neraskidive veze gledatelja i glumca, svjetlo istine, sreće, ljubavi i tuge, zalog vjerovanju i obostranom nastojanju da svaki sljedeći GFUK bude bolji i privlačniji za dušu gledatelja. Vjerujem da smo u tom traženju uspjeli, ali najviše zahvaljujući vama koji ste nam svojom bezrezervnom pomoći i svestranim sudjelovanjem u provedbi ovog, već tradicionalnog kulturno-umjetničkog događanja, pomogli, čuvajući zanos vjere u kulturnom razvoju Hrvatskog Zagorja i svih kutaka naše Domovine. Veliki bi popis bio onih kojima se moramo zahvaliti, ali vjerujem da će ovo moje hvala u ime svih organizatora i osnivača GFUK-a probuditi u Vama želju i volju da ustrajemo u stvaranju uvjeta za sve buduće festivale kazališne umjetnosti na području našeg najdražeg nam „Kaja“.
Ladislav Prežigalo, 2017.
________________________________________________________________________________
GFUK – jučer, danas, sutra
Prije gotovo deset godina rodila se ideja o organizaciji Glumačkog festivala u Krapini, popularnog „GFUK-a“. Dvoje prijatelja (glumac A. Končić i potpisnik ovog teksta), razgovarali su na jednom glumačkom putovanju kako bi bilo lijepo smjestiti među ove naše pitome brege kazališni kulturni događaj koji će, kao što ljubav oplemenjuje dušu, oplemeniti ovu ljepotu prirode riječima, ljubavlju, smijehom, i svim osjećajima koje ljudsko biće proživljava tijekom svojeg odrastanja. Hrvatsko zagorje doima se u srcu svakog Zagorca kao pozornica načičkana radoznalim ljudima, kao bajka čije nesanice prevrću ovu trudnu grudu u njedrima ljubavi i poštenja, zbog čega je ideja osnivanja GFUK-a odmah pala na plodno tlo i odmah je prihvaćena kao kulturni događaj Krapine, Hrvatskog zagorja, Zagreba i Zagrebačke županije. Ljudi su prigrlili GFUK kao dio života koji, preko glumaca, otkriva sve tajne života – onakvog kakvog živimo ili bi željeli živjeti ili onakvog kakvog bi najradije zaboravili. Zbog toga su susreti glumaca i publike, nakon svake predstave, posebno dirljivi jer otkrivaju svijet o kojem samo maštamo ili sanjamo.
Ladislav Prežigalo, 2016.
________________________________________________________________________________
Vjerujem glumcima
Sretan sam što mi je Bog posudio trunku strpljenja i dopustio da uživam u snovima, mašti, ljubavi i vidicima, koje bi ponekad htio dohvatiti, ponekad pomilovati, a i preskočiti kada mi u srcu probude tugu…
Premda znam, da iza vidika postoje vidici, da je mašta stvarnost života, da su snovi buđenje želja, a da je ljubav korak i trag začarane sudbine u duši. Svejedno, u dubini znatiželja, osjećam otekline zanosa, izgubljenost riječi, stvarnost dobrote, razornost plača… i to mi rastužuje sjene, umara srce i prostirku života okreće na jastucima osušenih suza…Sreća kao da se neće probuditi, kao da mi izmiče od htijenja, kao da traži pomoć…da, pomoć, a pomoć nalazim ovdje u hramu riječi, pokreta, udaljene zbilje i najdubljih osjećanja u prkosu zanosa…
I nekako mi je lakše, kada u glumcu raspoznam strasti života, zbrku taština i pohlepa, strah od straha ili pak rijeku ljubavi u zanosnom ušću ili vlastitu tugu na tuđem licu okićenu u iskri zabrinutih suza…
I nekako mi je lakše podijeliti dobro, kada nedaće preuzima glumac, nekako mi je lakše podijeliti ljubav kada mi sreću darivaju glumci, nekako mi je lakše koračati u nepoznato kada mi ruke pridržavaju glumci…ljudi, savjest među nama, koja preko svojih poštara-glumaca, otvara prozore radoznale sutrašnjice i zatvara tugu u radosti i veselju za jačanje vjere, uvjerenja i zanosa u ovom nepredvidivom svijetu…
Možda poneki oblak zacrni ove nade razmišljanja, pa se s pravom zapitam, da li smo mi, u ovom žrvnju života, spremni prihvatiti iskrenost osjećanja istinite riječi glumca… ili nas strah od istine tjera u pustoš licemjerstva i zabluda… često i sam nemam pravog odgovara, ali da ne pogriješim, vjerujem glumcu … vjerujte i Vi…
Po sedmi put, kako vrijeme brzo prolazi, družimo se u pitomom i dragom nam Hrvatskom zagorju s glumcima koji će s nama podijeliti osmijeh, zanos i veselje, a možda i poneku radoznalu i dobrodošlu suzu…
Budimo s njima, obogatimo radost življenja sa srećom riječi i zanosom istine…
Ladislav Prežigalo, 2014.
________________________________________________________________________________
Čuda
Kad čovjek razmišlja o najvećim čudima svijeta, najčešće mu mislima prođu najveće građevine, razorni slapovi, povijesne iskopine, zemljopisne nepoznanice ili neki drugi, za ljudsku nemoć, nadnaravni uradak čovjeka i prirode. Na sreću čovječanstva, sva ta čuda svijeta, ne mogu se usporediti s čudima koje čovjek čuva u duši za životno putovanje, a koje mu je nebo povjerilo na čuvanje.
Koliko smo puta, istinski povjerovali da su svjetska čuda zapravo u nama. Što može biti radosnije ili ljepše od: vidjeti, čuti, dodirnuti, okusiti, osjećati, smijati, voljeti.
I, ako nismo povjerovali i ako nismo bili radosni, onda smo osjetili, ako i nismo osjetili, podučili su nas ljudi koji svoju životnu priču pletu prenošenjem zbilje i osjećanja-glumci. Oni, zapravo u ovom zaboravnom svijetu uče svoje učenike gledanju, slušanju, osjećanju ljubavi, smijehu i drugi čarolijama koje ponekad neprimjetno prođu pokraj nas i najčešće prekasno shvatimo da smo ih ponekad nepovratno izgubili ili zaboravili u borbi sa životom.
Želja organizatora GFUK-a ostala je ista, približiti svjetska čuda ljudima, njihovim željama i brigama kroz prepričavanje mašte, snova i događanja koja su ucrtala kolotečinu života prema režiji sudbine i scenariju želja.
Glumac nas je učio živjeti, a da pritom nikad nismo osjetili da je možda tužan, nesretan ili možda bolestan, a htio je svojim istinskim namjerama dočarati sedma čuda, Vama dragi posjetitelji, Vama zbog kojih žive i ova naša događanja prijateljstva, zajedništva i ljubavi. Po peti put smo u Hrvatskom Zagorju puni veselja i radosti što smo zajednički gradili ljubav prema glumi, sreću prema životu, zanos prema vjerovanju u životna, ljudska, tako nam draga, čuda svijeta.
Zahvaljujemo glumcima, beskonačnom broju pomagača, a najviše gledateljima bez čijeg bi sudjelovanja misao bila siromašna, a ljubav prazna, pozornica bi bila gluha, a čuda bi umirala od tuge i sjete.
Uz mnogo dogodovština u protekom razdoblju, gradili smo ono najjače u nama, vjeru koja nam daje sigurnost da će glumci i gledatelji, glumci i prijatelji, glumci i čuda, živjeti još dugo, dugo i sretno u našem lijepom Hrvatskom Zagorju!
Ladislav Prežigalo, 2012.
________________________________________________________________________________
Moj pes
Skupa sme kak pajdaši jeli i pili.
Ja vince, a on vodu.
Kad smo si nekej povedati šteli,
on je cvilel,
a ja sem se valjal po podu.
Bez vure me je v jutro budil,
pod stolom se za obeda stiskal.
Podvijenim repom bi se čudil
kad bi hudo po živlenju vriskal.
Vu cirkvu bi me pratil,
kak angelek je drugi bil.
Kad bi se od truda klatil,
z roke bi mi žule pil.
Se lepo je od radosti znal,
na njuški je žele nosil.
I kad pod nogami je spal,
zemlu je za sreču prosil.
Letima sem z njim pripovedal
kak dete kad mater posluša.
I kad senjima je telo dal,
vmrla je i moja najbolša duša.
________________________________________________________________________________
Zadnji odabir
Brižna je suza potekla,
krivudavo klizala niz bore,
ljubav je pred dušom klekla
ne mareći više za odgovore.
Milovao sam nježno tvoje čelo.
Kao da si čuo zadnju želju,
otvorio si oči, zgrčio umorno tijelo
i sve si rekao,
dragi moj oče, veliki prijatelju.
Soba je bila i suviše pusta,
tek jedna čaša s malo otpijenog vina.
Veliki jastuk,
bespomoćnost navrla na usta
i u bolu zadržana slina.
A mi smo ipak pričali,
uspomene prebirali.
Toliko smo toga rekli,
a da nismo progovorili ni riječi.
Neki su nas jadi čak i pekli,
nedovoljno da se ljubav spriječi.
Umoran si od dugoga puta,
spavaj sjetno u dočekanom miru.
Nek te tvoja pjesma, duhom nadahnuta,
zagrli u zadnjem odabiru.
Kao da je vjetrić izdahnuo ljepotu,
oči su obasjale vječnost beskraja.
Tišina se poklonila životu,
a duša se zaigrala čarima raja.
________________________________________________________________________________
Koliko te samo ljubim
Koliko te samo ljubim,
ljubim
i osjećam dubinu strasti.
I kad me život učini grubim,
ja te opet ljubim,
ljubim
i skrivam od napasti.
Koliko te samo želim,
čujem
i milujem blizine zagrljaja.
I kad s nekim riječi dijelim,
ja te opet želim,
ljubim
i čuvam do beskraja.
Koliko te samo obožavam,
želim
i tražim na zvjezdanom svodu.
I kad u duši suze uslišavam,
ja te obožavam,
ljubim
i prebirem note za usnulu zgodu.
Koliko te samo slutim,
osjećam
i prizivam tajanstvene draži.
I kad s maštom u snovima ušutim,
ja te opet slutim,
ljubim
i napajam sreću koja tebe traži.
Koliko samo u ljubavi trnem,
žudim
i zaklinjem izmišljena sanja.
I kad vrijeme na kapaljke vrnem,
a ponovo trnem,
ljubim
i proklinjem pokajanja.
Koliko te samo ljubim,
ljubim
ljubim…
________________________________________________________________________________
Spoved
Bokčiju sem poštuval
i nepravdu klel,
vu lice sem grehu pluval
dok hračka sem mel.
Nisem se zameral
trpel sem kaštige
i vraga sem z molitvom teral
vu svetečke knjige.
Spominal sem se grudom,
od muke nekaj su mi zeli,
popeval sem s trudom
kak senje
radi smo se meli.
Pod križem bi sveću palil
mučal bi,
a spomenki su me zvali,
suzama bi cvetje zalil
za se
kaj starci su mi dali.
Spokojno sam čakal onaj svet,
tam su mi otec i mati,
čuvaju oni meni popevku i klet
i vanjkuš
na terem bum mogel vu miru spati.
Morti sem negde i grešil
svecima rekel
kaj se ne šika,
muke sem vu jadu tešil
i pozabil raspelo žrtvenika.
Naj mi oprostiju,
kak prah se bu vam rekel
nek žulji krvavi mučiju
i vu raju
nek nigdar nebu pekel.
________________________________________________________________________________
Jadi pod jastukom
Bilo je kasno.
Ušuljao sam se do kreveta.
Ti si kao spavala
i u snu si bila zabrinuta,
strepnjama obasuta.
Lijepa kao i sva ova ljeta
kojima si igru dodavala
i darivala radost svijeta.
Bilo je kasno.
Za noć prisjećanja i prekasno.
Umorno zamišljen sam sjeo i sjedio,
sudbinom prebirao,
tražio u djeliću dio
u kojem sam griješio i pogriješio.
Što sve na kraju vrijedi
kad najdraži samo odlaze.
Čekanje blijedi,
sudbine prolaze,
ništa je posrijedi,
a vjetar samo nestanke slijedi.
Sjeo sam kraj tebe i osluškujem.
Osluškujem valove daleke zavodljive rijeke
u kojoj daljine čujem,
ljubav za kapi poštujem
i žuborom lati budim u naručje jeke.
Kad bih mogao prošlost probuditi
promijenio bih,
promijenio bih zamagljene prijetnje,
sjećanja koja će izluditi
u naporima uzaludne šetnje.
Sjedio sam zamišljen kao nikad do sada.
Zamislite muzika sa bezbroj violina,
jedne note, priča opijena,
savršenstvo usnulih milina,
nježnost oko srca pripijena…
Ali nedostaje kašalj slušatelja,
razgaljeno zabavište
u kojem ćudi prijatelja
pronalaze svoje igralište.
Razmišljao sam,
a osjećao da čavrljamo u tišini,
nekoj davnoj mjesečini,
nekom našem tajanstvenom zovu
uskrslom za priliku ovu…
Možda me i primila koja kap više,
možda se zebnja nemoći obećala,
pa, umjesto da trag izbriše,
ispija uspomene pritajenih zala.
A, možda je to darovan grijeh,
izvana šaren, u duši neuspjeh.
Možda smo premalo davali,
u nedaći očajavali,
očekivali previše,
da bismo sa strahom spoznavali
kako sreća u nesreći diše.
A možda smo samo davali,
prelazili preko nestrpljenja,
bezbrižno spavali
u iskrama zapaljenja.
Možda i nismo dovoljno čuli,
tražili oprost za običaj truli.
Možda, možda i možda!
Možda i ja nisam trebao biti tu,
razmišljati gdje sam pogriješio,
kakav sam se javljao u snu
i koga sam nepravedno tješio.
Legao sam,
zagrlio najdraža ramena,
znao sam da mi čitaš misli,
da te muči dah vremena,
da su jadi pod jastuk se stisli
i da noć nam neće biti snena…
Pod jastukom jadi zbore,
premeću pamćenja daleka.
Ne plaču,
tugom ne govore,
da ih jutro suzom ne dočeka.
________________________________________________________________________________
Moje majke hiža
Od jenput,
veter je na lesi stal,
zamučale su drobne ftice
oblak je na sonce pal,
a cvetje je skrilo
svoje dišeče trepavice.
Cvileli su pesi na ganjku.
dim je na krovu
kak pospanec dubil.
A ja, onak,
vu bogečkom canjku
osetil sam
da sam majku zgubil.
Kak je je se lepo vu meglu vrnilo,
spomenki su ostali vu plaču
vreme je suzu
vu tugu zaprlo,
a ja onak
korenje sem pustil vu draču.
Zabadav sam nebo prosil
molil vjeru oprošćenja,
onak sedu
kak dete sem je nosil
i sem mislil
to mi mati samo senja.
Zgorela mi sreča vu sveči,
pisano cvetje
preselilo se križu,
a ja onak
od žalosti, bez reči
navek senjam moje majke hižu.