Prvih deset godina festivala posvetili smo poznatim osobama iz kulturne prošlosti Hrvatskog zagorja,čije smo portrete našeg počasnog člana Udruge, slikara Stjepana Đukića Pište uručivali gostujućim kazalištima na festivalu.

 

2018. festival posvećen Sidi Košutić(1902.– 1965).

Učiteljsku školu završila je u Zagrebu te radila kao činovnica u državnim službama. Bila je glavna urednica Hrvatskoga ženskog lista (1939–43). Nakon II. svjetskog rata radila je kao lektorica. Već na početku književnog djelovanja dijaloškim poetskim tekstom K svitanju (1927), s temeljnom idejom težnje duše prema Bogu, posvjedočila je izrazit lirski talent te najavila trajnu kršćansku kontemplativnu i metafizičku zaokupljenost. Njezino je pjesništvo prožeto osjećajima samoće, tišine i boli te traženjem njihova smisla u ljubavi prema Bogu; ponajbolji joj je izraz pjesma u prozi. Domoljubno joj je pjesništvo autentično i lišeno patetike. Objavila je zbirke Osmijesi (1940), Vjerenička žetva (1943) i Jezero mrtvo (1956). Jeka sve tiša (Hrvatska revija, 1963), poema je moderne poetske strukture, nadahnuta ljubavlju prema zavičaju. Portreti (1928) i Jaslice (1933) lirski su romani s temeljnom idejom etičkog imperativa ostvarivanja dobra. Romansijersku trilogiju o životu na selu S naših njiva (Plodovi zemlje, 1936; Magla, 1937; Bijele tišine, 1940), obilježava lirski realizam s psihološkim nijansiranjem likova. Alegorična pripovijetka Vrijeska (1942) strukturirana je na paralelizmu zbilje s iluzijom. Žensku patnju i trpljenje tematizirala je u knjizi novela Mimoza sa smetljišta (1942). Objavila je i romansiranu svetačku biografiju njemačkog dominikanca Heinricha Susa Sluga vječne mudrosti (1930), a u rukopisu su joj ostali romani Velika šutnja, X i Kolijevka.

 

 

 

2017. festival posvećen MARIJI JURIĆ ZAGORKI (1873.-1957)

Prva  hrvatska profesionalna novinarka i književnica: romanospisateljica, dramatičarka i feljtonistica. Poštujući njezin doprinos hrvatskoj kulturi posvećujemo joj ovogodišnji 10. Glumački festival u Krapini obilježavajući na taj način i 60. godišnjicu njezine smrti. Rođena je u Negovcu kraj Vrbovca (1. 1. 1873.), a preminula je u Zagrebu (30. 11. 1957.). Djetinjstvo je provela na imanju Šenjugovo  (Sveti Križ Začretje) gdje joj je otac Ivan bio upravitelj imanja baruna Geze Raucha.Zarana je pokazivala izvanrednu nadarenost za pisanje, marljivost, inteligenciju i izvrsne rezultate u školi. Već kao dvanaestogodišnjakinja objavila je u školskim novinama (sama ih je uređivala i vlastoručno pisala). Preko bratića Martina uključila se tijekom praznika i u rad krapinskih đaka, anonimno napisavši tekst komedije Malogradska južina. Nakon toga angažirali su je da bude urednicom đačkih novina i preimenovali je u M. Juricu Zagorskog. Zagorka piše: “ Zagorje se preda mnom talasalo sve do Južnog i Sjevernog pola. Svaki topot konja odzvanjao je mojim novim imenom. Djetinjstvo joj je naglo prekinuto, 1891. udali su je za 14 godina starijeg činovnika koji je službovao i kao upravitelj željezničke postaje u Zaboku. Uslijedio je odlazak u Mađarsku, tri nesretne bračne godine, rastava, boravak u Sremskoj Mitrovici kod ujaka i konačno povratak u Zagreb. Novinarska karijera Marije Jurić Zagorke započinje anonimnim tekstom Jedan časak u zagrebačkom Obzoru 1896., nakon čega je na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera postala članicom uredništva toga cijenjenog i utjecajnog list. Od predstavnika tiskare Zagorka je pak čula vrlo nepovoljnu reakciju: „Novinarsko zvanje je isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to.Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko.” Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest ,,netko”. Izvještavala je o političkim zbivanjima iz Sabora, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim diskusijama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Pokrenula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama – Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Uprkos tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju muških kolega. Pod pseudonimom Zagorka piše crtice, feljtone, humorističke crtice i autobiografske zapise. Kod čitatelja je Zagorka uživala veoma veliku popularnost pa joj možda upravo zbog toga nisu bile sklone neke tadašnje književne veličine. Romane je počela pisati, kao i novinarske tekstove, upravo na nagovor biskupa Strossmayera koji je bio veliki poklonik njezina rada i u njoj vidi potencijal kojim će pridobiti šire čitateljstvo. Zagorka je pravu afirmaciju stekla romanom Grička vještica. Ispreplićući intrigantne, uglavnom ljubavne, povijesne i nacionalne teme napisala je niz romana koji su objavljivani uglavnom kao dodatak Obzoru, Jutarnjem listu, Malim novinama, … Čitatelji su željno iščekivali svaki nastavak Gričke vještice, Gordane, Jadranke, Kćeri Lotršćaka, Kneginje iz Petrinjske ulice i drugih  romana u kojima je stvorila veliku galeriju zanimljivih romanesknih likova, pokazala zavidno umijeće fabuliranja i narativnog izričaja, stvorila omiljene književne junake i junakinje uz pomoć bogatog instrumentarija trivijalne književnosti. Kritika se sustavno nije bavila njezinim djelom iako je napisala dvadesetak romana. Prvi je na Zagorkin književni opus ukazao Ivo Hergešić, a Stanko Lasić je 1986. objavio monografiju o njoj. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se pridaje njezinom djelu i nastojanjima kritike da vrednuje njezin rad kako bi mu dala dostojno mjesto u hrvatskoj kulturi. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: „Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”

 

 

 

2016. festival posvećen KSAVERU ŠANDORU GJALSKOM (1854. – 1935.)

Portret_Gjalski_60x46mm_022016U plemićkoj kuriji Gredice, nedaleko Zaboka, 26. listopada 1854. rodio se hrvatski romanopisac i novelist Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić. Odrastao je u obrazovanoj, kulturnoj i osviještenoj obitelji.Studirao je pravo u Zagrebu i Beču oduševljeno prihvaćajući  Kvaternikove ideje, kasnije Strossmayerove vizije da bi političku karijeru završio kao federalist. Službovao je diljem Hrvatske, a nakon 20 godina, zbog neslaganja s politikom bana Khuena Hedervaryja, prisilno je umirovljen. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i župan Županije zagrebačke. U dva je mandata bio predsjednikom Društva hrvatskih književnika, a 1903. izabran je za počasnog člana JAZU. Djela su mu prevođena, osim na slavenske jezike, i na engleski, francuski, njemački i švedski. O Gjalsom su pisali naši znameniti teoretičari i pisci: Šrepel, Dežman Ivanov, Marjanović, Šicel, Barac, Matoš, Krleža, A. B. Šimić, Nazor, Šegedin, …
Početak književnog stvaralaštva našega najpoznatijeg zavičajnog pisca podudara se s kasnim romantizmom, obuhvatit će razdoblje realizma i trajat će sve do modernizma. Vrhuncem stvaralaštva smatramo zbirku novela Pod starim krovovima koja je objavljena 1886. pa ovu , 9. godišnjicu GFUK-a, posvećujemo Gjalskom i 130. godišnjici  objavljivanja kapitalnog djela hrvatske književnosti. Dominantna tema njegovog stvaralaštva je propadanje hrvatskoga sitnoga plemstva, tzv. zagorskih šljivara. Osim realističkog oslikavanja cjelokupnog hrvatskog društva naglašene su romantičarski oblikovane ljubavne priče obogaćene nadasve nadahnutim lirskim opisima pejzaža našega zagorskoga zavičaja. Stoga hrvatski kritičari Gjalskog rado nazivaju i hrvatskim Turgenjevom. Gjalski pomno prati društveni, politički, gospodarski i kulturni život svoga vremena uočavajući i poetski obrađujući najčešće tragične sukobe između onoga što je bilo – svijetle, sigurne i obećavajuće prošlosti – i ovoga što je
nadošlo – novoga vremena koje oduzima ustaljene navike, stare pravice i uljuljkanost u snove prošlosti (Batorych, Cintek), žaleći i sam nad neumitnošću vremena. Pod utjecajem Schopenhauerove filozofije Gjalski se bavi i mističnim temama (Ljubav lajtnanta Milića).
Gjalski je hrvatskoj književnosti i kulturi ostavio u nasljeđe poseban stil u okviru realističke književnost, a to je poetski realizam – sentimentalno-nostalgični i lirski pristup realističkim temama.Preminuo je u Gredicama 1935., a počiva na zabočkome groblju.

DJELA (izbor):
Illustrissimus Batorych (1884.)
Maričon (1884.)
U novom dvoru (1885.)
Pod starim krovovima (1886.)
U noći (1886.)
Janko Borislavić (1887.)

 

 2015. festival posvećen Antunu Mihanoviću

Antun MihanOLYMPUS DIGITAL CAMERAović zasigurno je jedna od naših najpoznatijih povijesnih ličnosti, kojem možemo biti zahvalni što danas imamo tako lijepu himnu koju možemo pjevati i koju možemo štovati.Naime Antun Mihanović je prije svega poznat kao hrvatski književnik, autor važne knjižice “Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku“, objavljene 1815. godine.

Ovo djelo nosi veliku važnost ponajviše zbog toga što je konkretno u toj knjižici iznio ideje iz kojih se kasnije razvio ključan program Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja i ostalih iliraca. Kao što vidimo Mihanović je bio zaista ključna osoba naše povijesti koja je svojim radnjama doprinjela ključnoj povijesnoj baštini.

Antun Mihanović rodio se 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu, gdje je završio pučku školu, gimnaziju i nakon toga filozofiju. Poznato je kako se nakon završenog školovanja uputio prema Beču gdje je slušao pravo. Nakon studija se vratio u ZagrebJanko_leskovar_600x430mm_2014Janko Leskovar rodio se 12. prosinca 1861. godine u Valentinovu kraj Pregrade.Školovao se u Pregradi i Zagrebu, gdje je 1880. završio preparandiju. Učiteljevao je u nekim slavonskim mjestima, zatim u Hrvatskom zagorju, u Karlovcu i na kraju u Zagrebu. Prosvjetnu karijeru završio je kao školski nadzornik. Umro je 5. veljače 1949. godine. Uz učiteljevanje jedno vrijeme javljao se u književnosti kao pripovjedač.
Objavio je sljedeće pripovijesti:1. Misao na vječnost (1891.),2. Katastrofa (1892.), 3. Poslije nesreće (1894.),4. Propali dvori (1896.), 5. Jesenski cvijeci (1897.), 6. Sjene ljubavi (1898.),7. Priča o ljubavi (1900.),8. Patnik (1900.),9. Bez doma (1901.), 10. Izgubljeni sin (1903.),11. Kita cvijeća (1903.),12. Kraljica zemlje (1905/6.)
Pored pripovijesti napisao je i putopis U Bišću (1893.) koji je objavljen samo u časopisu. Objavljivanjem posljednje pripovijesti Kraljica zemlje, prestaje se javljati u književnosti, mada su mu najugledniji književni kritičari proricali europsku karijeru. Zbog interesa javnosti za njegovu šutnju nastao je tzv. slučaj Janka Leskovara, tj. pojavili su se u periodici napisi u kojima su autori nastojali odgonetnuti iznenadan prestanak pisanja autora koji je po svemu sudeći bio perspektivan. Leskovar je vrlo kratko komentirao ta pitanja: izjavio je da je rekao sve što je imao reći u književnosti. U povijesti književnosti bio je dijelom prešućivan iz političkih razloga, a dijelom i pogrešno interpretiran.

 

2012. festival posvećen Dubravku Ivančanu

dubravko ivancan2Dubravko Ivančan (Krapina,6. ožujka 1931.Zagreb 29. siječnja 1982.) «Plavi leptir! Maše,maše i postaje nebo!» Dubravko Ivančan rođen je u Krapini 6. ožujka 1931. godine,u proljeće kad se rađaju leptiri. Majka Zlata, učiteljica, brižno je njegovala tradicionalni obiteljski život u građanskoj kući podno krapinskoga Staroga grada, a otac Andrija Ivančan bio je profesor krapinske gimnazije. Nesumnjivo je da su sinovi Ivan i Dubravko već u najranijem djetinjstvu, u Krapini, započeli svestrane životne karijere temeljno posvećene umjetnosti pod utjecajem intelektualnog, prosvjetnog i literarnog rada svojih roditelja. Kao što obično biva – prvi interesi i prve slike života u djetinjstvu određuju naš daljnji životni tijek. Sam pjesnik zapisao je o Krapini:»Krapina je za mene sudbonosna. Kakvog li značenja djetinjstva! Ja tada bijah MI; obitelj, zajednica, gnijezdo.Nedjeljno popodne. Krapinčica teče ispod svojih mostova. Na nju mislim samo ja ili neko nesretno dijete u Krapini. Krapina doista ostaje zavičaj moje duše, jedino što sam doživio kao stvarno moje. Krapina osvijetljena,projicirana mojom djetinjom dušom… Tamo se negdje odvijao moj život. Doista moj život. Živio sam? Sanjao? Tlapio? Pjevala je neka ptica, prelijetao leptir. Možda sam potrčao za njim.» Djetinjstvo uz Krapinčicu Dubravka Ivančana završava preseljenjem u Zagreb 1940. godine. No, njegova povezanost s krapinskim ulicama, šumskim puteljcima, brežuljcima, jezerom i rječicom, crkvenim zvonicima, kestenima u kojima se ogleda oko jeseni… neraskidiva je. Što je više odmicao stazom u svijet odraslih to su jasnije u njegovim pjesmama izranjale slike djetinjstva. Opet se potajno kupamo u Krapinčici. To nam je zabranjeno; kažu, zbog zaraze. Idem kući Reći ću da smo se igrali skrivača -a opet sam naopako obukao košulju!

Svrstavan je u razdoblje kasnog realizma (tzv. psihološki realizam ), no kasnija istraživanja neosporno pokazuju da pripada razdoblju moderne. Interes za njegovo djelo pa i njegovu sudbinu porastao je početkom ovog desetljeća, u jeku demokratskih promjena.
Godine 1992. u povodu 130. godišnjice rođenja Janka Leskovara i 150. godišnjice
školstva u Pregradi organiziran je znanstveni skup o njegovu životu i književnom radu u kojem su sudjelovali eminentni književni povjesničari i jezikoslovci, a njihovi referati objavljeni su u Zborniku radova o Janku Leskovaru.

2011. festival posvećen Đuri Prejcu

Portret_glumca_PREJAC_DJUROĐuro Prejac (Desinić kraj Pregrade, 25. studenog 1870. – Zagreb, 19. siječnja 1936.), hrvatski skladatelj, glumac i redatelj. Solo-pjevanje je učio kod Ivana Zajca, a završio je glumačku školu u Zagrebu. Od 1899. godine djelovao je kao redatelj i glumac zagrebačkog HNK, a istodobno je bio nastavnik u školi Hrvatskog glazbenog zavoda. Bio je iznimno nadaren i svestran. 30-ak godina je središnja ličnost hrvatskoga lakoglazbenog teatra.

Životni put i djelovanje Gjure Prejca počinje u Desiniću (Hrvatsko zagorje) gdje je rođen 25. studenoga 1870. godine. Otac Georgius bio je učitelj tamošnje osnovne škole i orguljaš u mjesnoj župnoj crkvi te je Gjuro mlađi od najranijeg djetinjstva bio u dodiru s gla- zbom što će u velikoj mjeri odrediti njegove životne interese. Nakon završetka desinićke osnovne škole putovanje nastavlja, kao gi- mnazijski đak, u Varaždinu. Nakon Varaždina Gjuro 1884. odlazi u Zagreb s nepunih četrnaest godina, kako bi izučio grafičarski zanat. Stanovao je kod svoga kuma, kazališnog pazikuće Kolaka, očuha Andrije Fijana.

Sudbinske okolnosti omogućile su mladom Prejcu susret s kazališnom magijom, upoznao je kazališni život iza zastora i među kulisama. Počeo je pomagati u izrađivanju kostima, dekoracija, rekvizita, rasvjete. Pripremao se za svoju prvu ulogu, privatno je učio glumu. Od Zagreba ga odvaja, na tri godine, služenje vojnog roka u Sarajevu. Ali ne i od kazališta i glazbe. U Sarajevu je vodio podčasnički pjevački zbor, osnovao je diletantsko kazališno društvo u kojemu je, primjenjujući znanje stečeno u Za- grebu, bio redatelj, glazbenik i pjevač. Po povratku u Zagreb 1896. upisuje novootvorenu Miletićevu Hrvatsku dramatsku školu, a privatno je učio pjevanje kod Ivana pl. Zajca koji je “silno hvalio Prejčevu muzikalnost”. Nakon završenog školovanja započela je obećavajuća glumačka, pjevačka i prevoditeljska karijera Gjure Prejca. Životno putovanje nastavlja na pozornicama u Ljubljani, Splitu, Šibeniku, Visu i Osijeku gdje je bio zakupnik i intendant kazališta. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu djelovao je četvrt stoljeća nastupajući u raznim glumačkim “fahovima”. Glumio je ljubavnike, salonske komičare, vojnike, glazbenike, sobare, karakterne uloge, pjevao u operetama i operama. Bio je u glumačkim postavama kazališnih predstava prema djelima Shakespearea, Gogolja, Schillera, Tolstoja, Brezovačkog, Vojnovića, Gundulića, Šenoe, Kumičića…

Gjuro Prejac oprostio se od publike i Hrvatskog narodnog kazališta svečanom priredbom u travnju 1935. godine. Tada je praizvedeno njegovo glazbeno-scensko djelo “Vječni ženik” pod glazbenim vodstvom Lovre Matačića, a redatelj je bio Tito Strozzi. Bio je to posljednji susret Gjure Prejca s javnošću i zagrebačkom kazališnom publikom, a godinu kasnije završilo je njegovo životno putovanje posvećeno kazalištu i glazbi, posvećeno umjetnosti.

 

2010. festival posvećen Josipu, Joži Rutiću

Portret_glumca_RuticaJosip, Joža Rutić (Zagreb, 15. studenoga 1910. – Mostar, 11. kolovoza 1977.). Josip Rutić pripada najpopularnijim komičarima na prostoru bivše države u razdoblju duljem od četrdeset godina plodne i vrlo uspješne kazališne, filmske i televizijske karijere. Nakon završene klasične gimnazije i trgovačke škole u Zagrebu neko je vrijeme radio kao činovnik u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu. Od 1931. godine nastupao je u Hrvatskom na- rodnom kazalištu u Zagrebu, prvo kao volonter i honorarni član, interpretirajući brojne manje uloge u dramama i operetama, da bi od 1936. godine postao stalni član zagrebačke Drame. Vrlo spontan i snalažljiv na pozornici, talentom predodređen za komične uloge, Rutić je bio i glavni pokretač i zabavljač u jednome od naj- popularnijih zagrebačkih kabareta Dvercu (Ilica12), za koji je pisao humoristične tekstove, kuplete, popijevke i glazbu. U svojim tekstovima vješto napisanom satirom vjerno je oslikao tadašnje političke prilike i duhovito izigrao cenzuru. Čestim nastupima u kabaretu stekao je popularnost šire publike koja je iznimno cijenila tu vrstu kazališnog izričaja.

2009. festival posvećen Ljudevitu Gaju

gajLjudevit Gaj rođen je u Krapini 20 srpnja 1809. g. od oca Ivana i majke Julijane kao 7. i posljed- nje njihovo dijete. Djetinjstvo i prvu školsku naobrazbu stekao je u Krapini, potom u Varaždinu, pa u Karlovcu. Studirao je u Grazu, Beču i Pešti. Po povratku u Zagreb politički osviješten sa skupinom istomišljenika započinje njihovo okupljanje oko ideje kulturnog, znanstvenog, prosvjetnog i gospodarskog uzdizanja Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. U tu svrhu započinje 1835. godine sa suradnicima, intelektualcima različitih profesija od pravnika,odvjetnika,povjesničara do književnika, glazbenika i kazališnih umjetnika pripremati i tiskati“Novine Horvatske” s književnim prilogom “Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska”.

Sredinom prosinca te iste 1835. godine daje ponovo Schweigertu 40 forinti da kupi fundus iz Zwoniczekovog kazališta koje je u međuvremenu bankrotiralo. Uskoro je bila pripremljena i predstava, igrokaz s povijesnom tematikom pod naslovom “Kraljević Marko oder das Waffenspiel zu Prizren”. Ovi kazališni i koncertni uspjesi potaknuli su kod Gaja i ideju da osnuje “Ilirsko narodno kazalište” kao uporište svojem političkom djelovanju, kao potporu širenju preporodnih ideja. No formalni će ga razlozi spriječiti da molba bude poslana caru u Beč.

Sve ovo zorno svjedoči o Gajevim čvrstim vezama sa kazalištem, kao i o njegovoj jasnoj svijesti da je kazalište nezaobilazan čimbenik kulturnog i sveopćeg razvoja hrvatskog društva u preporodno vrijeme.

 

2008. festival posvećen Ljudevitu Galicu

LjudevitGalicRođen u zagorskom selu Orehovica, općina Bedekovčina 23. kolovoza 1919. kao najstariji sin uz tri sestre, od sredine predodređen za svećeničko zvanje, školovanje je nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, koju napušta tik pred maturu 1936. zauvijek očaran kazalištem pridružuje se putujućim trupama R. Marića i D. Životića s kojima je obišao cijelu ondašnju Jugoslaviju, a svoja iskustva opisao je u 1981. objavljenoj „Kronici putujućeg glumca“.

Svoja sjećanja i dogodovštine iz drugog svjetskog rata uobličio je u knjizi „Glumčeva ratna zapamćenja“. 1942. prvo stalno zaposlenje dobiva u Hrvatskom državnom kazalištu u Banja Luci, 1944. pridružuje se Centralnoj pozorišnoj grupi ZAVNOBIH-a, a prve tri poslijeratne godine član je sarajevskog Narodnog pozorišta.

Od 1948. do umirovljenja 1977. Lj. Galic je glumac i redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u kojem je i ostvario svoje kreacije karakternog glumca klasičnog i suvremenog repertoara, od kojih ističemo: Polonije („Hamlet“), Petar Dunja („San ivanjske noći“), Fabriczy Glembay („Gospoda Glembajevi“), Cicerone („Aretej“), Pripovjedač („Balade Petrice Kerempuha“), Bokčilo („Dundo Maroje“), dr Diafoirus („Umišljeni bolesnik“), Orgon („Tartuffe“), dr Dionisio Genosi („Henrik IV“), Kuligin („Tri sestre“), Piščik („Višnjik“) i zadnja 1993. ženska uloga sluškinje u „Svoji smo, dogovorit ćemo se“!. Kao redatelj postavio je na sceni HNK-a „Nedorasle“, „Mandragolu“, „Mećavu“, „Bez trećega“, „Svoga tela gospodar“ (za koju je primio Sterijinu nagradu). Mnogo je snimao za radio, televiziju („Tena“, „Kuda idu divlje svinje“, „Mejaši“, „Gruntovčani“, „Kapelski kresovi“…), upečatljive su epizode u prvim poslijeratnim filmovima (Pjevalica u „Bakonja fra Brne“, Glumac u „Ciguli Miguli“); predavao je glumu na ADU, a kao izvorni kajkavac često je lektorirao, nesebično je potpomagao kazališni amaterizam diljem Hrvatske, te često bio članom raznoraznih ocjenjivačkih sudova.

Učestalo je nastupao u Krapini i Zelini recitirajući kajkavsku poeziju.Dobitnik je nagrade za životno djelo od strane Hrvatskog društva dramskih umjetnika 1990.

Ljudevit Galic usnuo je u zoru 04. siječnja 2007. u Rijeci; svojom nenametljivošću i mudrošću, te bezrezervnom spremnošću na pomoć ne praveći nikada razliku u generacijama ni „staležima“ i dosljednošću svojim ciljevima, mnogima je bio uzorom života ispunjenog do zadnjeg daha, a nadasve bavljenjem kazališnim pozivom.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *