18.10. nedjelja, 17 h FESTIVALSKA DVORANA  

TONČEK I TOČKICA, GK ŽAR PTICA

Erich Kästner

 

Glume:  Petar Atanasoski, Amanda Prenkaj, Ana Marija Vrdoljak, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić, Marko Hergešić, Zoran Pribičević, Domagoj Janković, Josip Brakus

Dalekozori, koje možeš rastezati

U vrijeme kada klasne razlike prenaprežu svijet, a glagol “imati” nerijetko se puni nezdravim značenjima, iznova na sceni oživjeti roman o prijateljstvu djevojčice i dječaka za koje društvo vjerojatno nije zamislilo da budu prijatelji, može biti osnažujuće. Pritom je riječ o materijalu koji se ne opire pozornici, naprotiv – tu su sjajno oblikovana, pregledna fabula, dinamične situacije, živopisni likovi plastično iscrtanih odnosa, britak humor, zanesenost avanture, zdravo buntovništvo, strastveno uvjerenje u mogućnost promjene…

I problemi su stvarni, Kästner nije pisac koji bježi od zbilje: Točkica naizgled ima sve što joj je potrebno i više od toga, na usluzi su joj guvernanta i kuharica, a ustreba li, tu je i očev šofer, no živahnoj djevojčici nedostaje roditeljska ljubav; s druge je strane Tonček, brižni dječak koji u tijesnom stanu živi s bolesnom majkom, pa joj treba kuhati, a kako su siromašni, na oskudnom je jelovniku najčešće krumpir.

Iako je knjiga prvi put objavljena 1931., u oba djeteta iz naslova možemo prepoznati sudbine mnoge današnje djece: i one koja odrastaju u materijalnom blagostanju, ali roditelji im prekasno i preumorni dolaze kućama da bi im se doista posvetili; i one koja žive u neimaštini, prisiljena što prije odrasti.

Ono što nas osvaja dok čitamo, a nadam se da će tako biti – i dok gledamo i slušamo “Tončeka i Točkicu”, postupci su naslovnih junaka, način na koji preskaču društvene prepreke. Njih dvoje su se pronašli, usprkos razlikama, i svoje su prijateljstvo spremni braniti kao istinsku vrijednost. U razmatranjima kojima završava poglavlja romana, Kästner nam se direktno obraća te zapisuje svoje misli o dužnosti, ponosu, prijateljstvu, siromaštvu (“Zar i vi ne mislite, da bi lakše nestalo siromaštva, kad bi bogataši već u djetinjstvu osjetili, kako je teško biti siromašan?”), laži… Jedna od njih glasi i: “Ljudi su već kao djeca upravo ono, što će kasnije postati. Kao dalekozori, koje možeš rastezati.”

Ako je doista tako, Tonček i Točkica postali su izuzetni ljudi. Onakvi, kakvom je Tonček najbolje opisao Točkicu, kad mu je u šali, suosjećajući s bolešću njegove majke, rekla da u njoj raste malo drvo: “Ne – reče on. – Ti nemaš drvo, ti imaš pticu.”

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *