Stjepan Đukić Pišta – likovni doprinos festivalu
Stjepan Đukić – Pišta rođen je 1949. godine u Lozanu kod Virovitice. Živi i radi u Dubrovčanu pored Velikog Trgovišća. Dobitnik je ZLATNE ARENE “SILVESTRI ART DIRECTORY“, kao najuspješniji virtualni debitant u svijetu za 2001. godinu između 10000 autora. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), svjetske likovne udruge W.A.G. Artist koja okuplja 1300 odabranih likovnih umjetnika svijeta. Inspiriran interpretacijom i režijom glumca Adama Končića 2012. godine predstavio se publici zapaženim ciklusom ulja na platnu „Balade Petrice Kerempuha“. Poseban segment Đukićeva rada su portreti. Autor je velikih scena diljem Hrvatske i u Njemačkoj. Izlagao je u Milanu, New Yorku, Sydneyu, Brisbanu,Gold Coastu, Melbourneu, Francuskoj te diljem Hrvatske. Počasni je član KU “GfuK”.
Pišta je od godine 2008. zaključno sa desetim festivalom 2017. godine svake godine u kombiniranoj tehnici izradio portret jedne od znamenitih osoba iz područja književnosti, a koje su bile vezane na Hrvatsko zagorje. Serigrafija portreta predavala se kazalištima i glumačkim trupama koje su svake pojedine godine gostovali na Glumačkom festivalu u Krapini i po Zagorju. Ovdje donosimo te portrete i biografije osoba koje prikazuju.
______________________________________________________________________
2017. festival posvećen MARIJI JURIĆ ZAGORKI (1873.-1957.)
Prva je hrvatska profesionalna novinarka i književnica, romanospisateljica, dramatičarka i feljtonistica. Rođena je u Negovcu kraj Vrbovca 1873. godine, a preminula je u Zagrebu 1957. godine. Djetinjstvo je provela na imanju Šenjugovo (Sveti Križ Začretje) gdje joj je otac Ivan bio upravitelj imanja baruna Geze Raucha. Već kao dvanaestogodišnjakinja objavila je u školskim novinama koje je sama uređivala i vlastoručno pisala. Preko bratića Martina uključila se tijekom praznika i u rad krapinskih đaka, anonimno napisavši tekst komedije Malogradska južina. Nakon toga angažirali su je da bude urednicom đačkih novina i preimenovali je u M. Juricu Zagorskog. Izvještavala je o političkim zbivanjima iz Sabora, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim diskusijama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Pokrenula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama – Ženski list od 1925. do 1938., a zatim Hrvaticu. Za života je napisala neka od najpoznatijih djela: povijesni roman Grička vještica, drama Kalista i Doroteja, romani Roblje i Vitez slavonske ravni.
2016. festival posvećen KSAVERU ŠANDORU GJALSKOM (1854. – 1935.)
Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, rođen je u plemićkoj kuriji Gredice, nedaleko Zaboka, 1854. godine., a umro 1935. godine. Hrvatski je romanopisac i novelist odrastao u obrazovanoj, kulturnoj i osviještenoj obitelji. Studirao je pravo u Zagrebu i Beču oduševljeno prihvaćajući Kvaternikove ideje, kasnije Strossmayerove vizije da bi političku karijeru završio kao federalist. Službovao je diljem Hrvatske, a nakon 20 godina, zbog neslaganja s politikom bana Khuena Hedervaryja, prisilno je umirovljen. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i župan Županije zagrebačke. U dva je mandata bio predsjednikom Društva hrvatskih književnika, a 1903. izabran je za počasnog člana JAZU. Djela su mu prevođena, osim na slavenske jezike, i na engleski, francuski, njemački i švedski. O Gjalskom su pisali naši znameniti teoretičari i pisci: Šrepel, Dežman Ivanov, Marjanović, Šicel, Barac, Matoš, Krleža, A. B. Šimić, Nazor, Šegedin, … Bio je urednik lista Vienac, a vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se djelo Pod starimi krovovi. Značajni su svakako i njegovi romani U novom dvoru te Na rođenoj grudi. Pored njih piše i politički roman U noći te tri povijesna romana: Osvit, Za materinsku rieč i Dolazak Hrvata. Pored romana pisao je i književne članke, filološke oglede te političke i povijesne rasprave.
2015. festival posvećen ANTUNU MIHANOVIĆU (1796. – 1861.)
Antun Mihan
ović zasigurno je jedna od naših najpoznatijih povijesnih ličnosti, kojem možemo biti zahvalni što danas imamo tako lijepu himnu koju možemo pjevati i koju možemo štovati.Naime Antun Mihanović je prije svega poznat kao hrvatski književnik, autor važne knjižice “Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku“, objavljene 1815. godine.
Ovo djelo nosi veliku važnost ponajviše zbog toga što je konkretno u toj knjižici iznio ideje iz kojih se kasnije razvio ključan program Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja i ostalih iliraca. Kao što vidimo Mihanović je bio zaista ključna osoba naše povijesti koja je svojim radnjama doprinjela ključnoj povijesnoj baštini.
Antun Mihanović rodio se 10. lipnja 1796. godine u Zagrebu, gdje je završio pučku školu, gimnaziju i nakon toga filozofiju. Poznato je kako se nakon završenog školovanja uputio prema Beču gdje je slušao pravo. Nakon studija se vratio u Zagreb i stupio u službu u Veneciji i Padovi. Tamo je proveo neko vrijeme, kada se zaputio prema Budimu i Rijeci. Nakon nekoliko godina obavljanja službe vani ponovno se vraća u Rijeku gdje stupa u službu kao gubernijski tajnik. Umro je 14. studenog 1861. godine u Novim Dvorima nedaleko od Klanjca.
2014. festival posvećen JANKU LESKOVARU (1861. – 1949.)
Janko Leskovar rodio se 1861. godine u Valentinovu kraj Pregrade, gdje se i školovao, a umro je 1949. godine. U Zagrebu je završio učiteljsku školu i zaposlio se u nekim slavonskim mjestima, zatim u Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i na kraju u Zagrebu. Prosvjetnu karijeru završio je kao školski nadzornik. Uz učiteljevanje jedno vrijeme javljao se u književnosti kao pripovjedač te je objavio nekoliko pripovijesti i romana, a neke od njih su: Misao na vječnost (1891.), Katastrofa (1892.), Poslije nesreće (1894.), Propali dvori (1896.), Jesenski cvijeci (1897.), Sjene ljubavi (1898.), Priča o ljubavi (1900.), Patnik (1900.) i druge. Pored pripovijesti i romana napisao je i putopis U Bišću (1893.) koji je objavljen samo u časopisu. Objavljivanjem posljednje pripovijesti Kraljica zemlje prestaje se javljati u književnosti, mada su mu najugledniji književni kritičari proricali europsku karijeru.
2013. festival posvećen Sidi Košutić (1902.– 1965.)
Sida Košutić hrvatska je pjesnikinja, rođena u Radoboju 1902. godine, a umrla u Zagrebu 1965. godine. Učiteljsku školu završila je u Zagrebu te radila kao činovnica u državnim službama. Pisala je pjesme, romane, drame, eseje, a sve to zatim objavljivala u Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj mladosti, Hrvatskoj prosvjeti i drugim listovima. Uređivala je časopis Hrvatski ženski list, a od 1945. bila je lektor u Nakladnom zavodu Hrvatske, Vjesniku i Seljačkoj slozi u Zagrebu. Za života je objavila mnoga djela, a samo neka od njih su: drama K Svitanju (1927.); romane Portreti (1928.); Jaslice (1933.); trilogiju S naših njiva (Plodovi zemlje, 1935./1936.; Magle, 1937. i Bijele tišine, 1940., te u objedinjenom izdanju 1944.); romansiranu hagiografiju Sluga Vječne Mudrosti (1930.); novele Mimoza sa smetljišta (1942.); alegoričnu priču Vrijeska (1942.); zbirke lirike Osmijesi (1940.); Vjerenička žetva (1942.) i Jezero mrtvo (1956.).
2012. festival posvećen DUBRAVKU IVANČANU (1931. – 1982.)
Dubravko Ivančan rođen je u Krapini 1931. godine, a umro je 1982. godine u Zagrebu. Djetinjstvo uz Krapinčicu Dubravka Ivančana završava preseljenjem u Zagreb 1940. godine. Što je više odmicao stazom u svijet odraslih to su jasnije u njegovim pjesmama izranjale slike djetinjstva. Pjesnik Ivančan počeo je objavljivati već u časopisu osnovne škole u Kustošiji koju je pohađao, a ozbiljniji pjesnički nastup bio je s generacijom «krugovaša» u istoimenom časopisu («Krugovi» 1952.) koji je okupljao pjesnike-buntovnike. Nakon što je diplomirao filozofiju u Zagrebu, odlazi na stručno usavršavanje u Njemačku i Francusku gdje boravi nekoliko godina. Pisao je eseje, književne kritike, pjesme, prevodio, a neko vrijeme radio je kao knjižničar. Susret s japanskim haiku pjesništvom bilo je za njega nešto sasvim novo, nedoživljeno, a opet tako blisko, jednostavno. Uvodi haiku pjesništvo u hrvatske pjesničke krugove i bez sumnje najbolji je njen autor na ovim prostorima. Objavio je nekoliko zbirki haiku pjesama (« Leptirova krila», »Svjetlucanja», »Bijeli brod», »Život na selu», »Velegrad»),a u njegovoj ostavštini sačuvanoj i spremljenoj za neke buduće zbirke, ima još vrijednih tekstova koji čekaju svoj trenutak. Krapina se svojem pjesniku odužuje sjećanjem na njegov rad održavajući svake godine manifestaciju «Haiku dan Dubravko Ivančan» okupljajući leptire – njemu u spomen.
2011. festival posvećen ĐURI PREJCU (1870. – 1936.)
Životni put i djelovanje Gjure Prejca počinje u Desiniću 1870. godine, a završava u Zagrebu 1936. Otac Georgius bio je učitelj tamošnje osnovne škole i orguljaš u mjesnoj župnoj crkvi te je Gjuro mlađi od najranijeg djetinjstva bio u dodiru s glazbom što će u velikoj mjeri odrediti njegove životne interese. Nakon završetka desinićke osnovne škole putovanje nastavlja kao gimnazijski đak, u Varaždinu nakon čega odlazi u Zagreb s nepunih četrnaest godina, kako bi izučio grafičarski zanat. Sudbina mu je omogućila da upozna kazališni život. Počeo je pomagati u izrađivanju kostima, dekoracije, rekvizita, rasvjete. Pripremao se za svoju prvu ulogu, privatno je učio glumu. Tijekom služenja vojnog roka u Sarajevu vodio je podčasnički pjevački zbor, osnovao je diletantsko kazališno društvo. Po povratku u Zagreb upisuje novootvorenu Miletićevu Hrvatsku dramatsku školu, a privatno je učio i pjevanje. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu djelovao je četvrt stoljeća nastupajući u raznim glumačkim “fahovima“. Nakon umirovljenja predstavio se kazališnoj publici predstavio kao libretist i skladatelj. Napisao je libreta i komponirao operete „Vječni ženik“, „Apaš kavalir“, „Mis Eva“. Dramatizirao je Šenoina djela “Čuvaj se senjske ruke“ i „Seljačka buna“, a autor je komedija „Zajutrak“, „Tko je mrtav“ i “Znatiželjni tast“. Najširoj publici najpoznatije su Prejčeve pjesme „Vu plavem trnaci“, „Peharček moj“ i „Pozdrav Zagorju“.
2010. festival posvećen JOSIPU JOŽI RUTIĆU (1910. – 1977.)
Josip Rutić pripada najpopularnijim komičarima na prostoru bivše države u razdoblju duljem od četrdeset godina plodne, i vrlo uspješne kazališne, filmske i televizijske karijere. Rođen je u Zagrebu 1910. godine, a njegov životni put završio je u Mostaru 1977. godine. Završio je klasičnu gimnaziju i trgovačku školu u Zagrebu, a nastupao je i u Hrvatskom narodnom kazalištu da bi kasnije postao stalni član zagrebačke Drame. Vrlo spontan i snalažljiv na pozornici, talentom predodređen za komične uloge, Rutić je bio i glavni pokretač i zabavljač u jednome od najpopularnijih zagrebačkih kabareta Dvercu , za koji je pisao humoristične tekstove, kuplete, popijevke i glazbu. Inventivno i uvijek svježe u matičnom je kazalištu interpretirao velik broj raznovrsnih karakternih likova. Od njegovih interpretacija domaće literature, svakako treba izdvojiti uloge Uge Tudeška u Dundu Maroju Marina Držića – Marka Foteza i Mišče u Prodanom dedeku Antuna Hamika, u kojima ga je publika obožavala. Ostvario je majstorske uloge upravo u djelima stare kajkavske književnosti: Diogenešu Tituša Brezovačkog i Barunu Tamburlanoviću nepoznatog autora. Bio je jedan od osnivača Kazališta narodnog oslobođenja. Na kraju svoje karijere glumio je u tv-seriji Hrvatske televizije snimljenoj prema komediji Tituša Brezovačkog Diogeneš. Do danas su ostale popularne pjesmice Kak taubeka dva i Črleni lajbek.
2009. festival posvećen LJUDEVITU GAJU (1809. – 1872.)
Ljudevit Gaj, hrvatski preporoditelj, vođa ilirskog pokreta i književnik, rođen je 1809. godine u Krapini, a umro 1872. godine u Zagrebu. Odrastao u obitelji u kojoj se govorilo njemački i gdje se upoznao s njemačkom književnošću. Pisao je pjesme i pripovijesti kao na njemačkom tako i na kajkavskom narječju od kojih su neke izlazile u Luni. Na školovanju u Karlovcu upoznao je štokavsko narječje i Kačićevu pjesmaricu, a preko Jambrešićeva rječnika pojam ilirstva kao zajedničkog naziva za “Veliko Slovensko carstvo ” svih južnih Slavena, pa je, polazeći na studije u inozemstvo, ponio u zametku osnovne misli s pomoću kojih će poslije razviti svoju preporodnu djelatnost. U spisu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja ( 1830 ) je iznio prijedlog svoje pravopisne reforme izrađen na principu da svaki glas treba da se piše jednim i uvijek istim slovom, pravopis je izradio na načelima slavenskih nacionalnih pisama preuzevši češke dijakritičke znakove. Iako je svoj prijedlog namijenio prije svega hrvatskim kajkavcima, ipak je, uz misao o približavanju Slavenima uopće, izrazio želju da preko jedinstvenog pravopisa svi južni Slaveni dođu do zajedničkoga književnoga jezika. Pokrenuo je Novine Horvatske i njihov književni prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. U desetom broju Danice prvi je put primijenio novi pravopis.
2008. festival posvećen LJUDEVITU GALICU (1919. – 2007.)
Ljudevit Galica rođen je u zagorskom selu Orehovica 1919. godine, a umro je 2007. godine u Rijeci. Kao najstariji sin uz tri sestre, od sredine predodređen za svećeničko zvanje, školovanje je nastavio u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, koju napušta tik pred maturu i zauvijek očaran kazalištem pridružuje se putujućim trupama R. Marića i D. Životića, a svoja iskustva opisao je u objavljenoj «Kronici putujećeg glumca». Sva sjećanja i dogodovštine iz Drugog svjetskog rata uobličio je u knjizi «Glumčeva ratna zapamćenja». Prvo stalno zaposlenje dobiva u Hrvatskom narodnom kazalištu u Banja Luci, a pridružuje se i Centralnoj pozorišnoj grupi ZAVNOBIH-a, a prve tri poslijeratne godine član je sarajevskog Narodnog pozorišta. Glumac je i redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u kojem je i ostvario svoje kreacije karakternog glumca klasičnog i suvremenog repertoara, od kojim ističemo: Polonije («Hamlet»), Petar Dunja («San ivanjske noći»), Fabriczy Glembay («Gospoda glembajevi»), Cicerone («Aretej»), Pripovjedač («Balade Petrice Kerempuha»), Bokčilo(«Dundo Maroje»),… Kao redatelj postavio je na sceni HNK-a «Nedorasle», «Mandragolu», «Mećavu», «Bez trećega», «Svoga tela gospodar» (za koju je primio Sterijinu nagradu). Mnogo je snimao za radio, televiziju, predavao je glumu na ADU. Dobitnik je nagrade za životno djelo od strane Hrvatskog društva dramskih umjetnika 1990.